Kr??anska su?ut, kojom brani potla?ene i poni?ene, temeljna je odlika stvarala?tva Vjenceslava Novaka. Naime, tada?nja zaostalost Hrvatske, potaknuta povijesnim, ekonomskim, socijalnim i politi?kim prilikama, nije zaobi?la tragi?nu sudbinu malih ljudi. Ponajvi?e je to osjetio Novakov rodni Senj, ?to je pisac iskoristio nastoje?i ?ivotne ?injenice svoje lokalne sredine prikazati ?to realnije i objektivnije. Kasnije se, isti?e Kre?imir Nemec, pod utjecajem ?kolovanja u Pragu i ?ivota u Zagrebu, Novak okre?e urbanom iskustvu, odnosno problematiziranju tamnih strana gradskoga ?ivota. Stoga je Novakova umjetnost, prema Antunu Barcu, najve?i dokument srca, du?e, suosje?anja s patni?kim ljudstvom i svim onim slojevima ?to te?ko i beznadno nose svoj trh ?ivota.Tada?nja slikarija Senja karakteristi?na simbolima patnje, prevarenosti, oskudice, ne?ovje?nosti, slika je stanja du?a ?ena – Valpurge i Lucije Stipan?i? – gdje jedino zrakom para kriki/ili bura, zvuk bola i odlaska u smrt, ostavljaju?i prazninu i retori?ko pitanje: Zar ih je i Bog ostavio?! U radu se interdisciplinarnim pristupom, prvenstveno i ponajvi?e filolo?kim, detektira i tematizira motiv lica milosr?a oblikovanog u Novakovim heroinama romana Posljednji Stipan?i?i. U licu se, kao ogledalu ?ovjekova srca i nutrine, zrcali najdublji identitet i jedinstveni obris ?ovjekova bi?a. Novak, odgojen kao kr??anin, oslikao je u svojim djelima lica pora?enih i poni?enih: sirotinje, prosjaka, ovisnika, siroma?nih u?enika i studenata te besku?nika– gledaju?i u njima lice skrivenoga Boga kojega treba spoznati.
展开▼
